Općina Velika Trnovitica

Trnovitica se spominje već u 12. stoljeću kao posjed vlastelinstva bana Beluša, koji je bio banom od 1142. do 1157. godine, odnosno s prekidima do 1163. godine. Ban je cijenio pavlinski samostan Sv. Marije na Goriću u kojemu su djelovala braća pustinjaci reda Sv. Pavla, prvog pustinjaka samostana Sv. Marije na Goričkim brdima. Kako su redovnici iz samostana štovali pustinjaka Sv. Martina, koji je živio u Zagrebačkoj gori, možda su i oni osnivači crkve Sv. Martina u današnjoj Velikoj Trnovitici.

Pretpostavlja se da je crkva građena oko 1108. godine. U Spomenici trnovitičke župe spominju se i trnovitički Pavlini. U 13. stoljeću Trnovitica se zvala Komor, po plemićima od Komora. U Kanonskoj vizitaciji spominje se crkva Sv. Martina u Komoru. Godine 1334. pod imenom «Ecclesia sancti Martini de Twviski» -Twviski je stariji mađarski oblik za Tiske (Tiške), Trnje. Godine 1501. mjesto se spominje pod istim imenom, samo što umjesto dodatka «de Twviski» stoji «in Spinis» dakle i opet u Trnju.

Možda u tom dodatku leži i začetak današnjeg imena Trnovitica. Kraj je bio dosta pošumljen, a gdje je šuma, tu je i trnje. Do Turskih provala u ove krajeve Trnovitica je bila sjedište župe koja se spominje još od 1112. godine. Turci su ondje ostavili pustoš-bez naselja i stanovnika skoro 150 godina.

Godine 1737. sjedište župe preneseno je iz Stare Plošćice u Veliku Trnoviticu. Srednjovjekovna barokizirana župna crkva Sv. Martina opremljena je vrijednim baroknim oltarom Sv. Martina iz 1746. godine. Lijevo od oltara Sv. Antuna nalazi se barokna propovjedaonica, a na vrhu pokrova nalazi se plastika Sv. Mihaela. Vizitator Antun Millos opisuje podrobno crkvu 1765. godine i iz tog opisa doznajemo da je crkva već tada imala današnji oblik. Župni stan nalazi se nasuprot župne crkve Sv. Martina u Velikoj Trnovitici. To je katnica sagrađena 1837. godine za župnikovanja Mihaela Kramarića (od 1831. do 1853. godine).

Mještani općine Velika Trnovitica ponosni su i na povijest trnovitičkog školstva-28. svibnja 1999. godine proslavljena je 240. godišnjica školstva. Naime, u povijesnim izvorima od 15. lipnja 1759. godine spominje se njemačka škola u Velikoj Trnovitici. Trnovitička Trivialschulle, drugi put se spominje prvih dana siječnja 1765. godine uz poboljšanje materijalnog stanja učiteljstva (priplatak od 24 forinte). Godine 1802. škola je imala 19 polaznika. Trnovitička njemačka škola (Trivialschulle) zatvorena je 1873. godine, a školsko zvono iz vremena carice Marije Terezije preseljeno je u tornjić stare Trnovitičke škole. Danas je zvono u novoj školi u postavi stalne etno-zbirke.

Opća pučka škola koja se nalazila u stanu krajiškog časnika bila je pretijesna pa joj je 1886. godine dozidan jedan razred. Uz staru prizemnu školu sagrađena je 1912. godine nova jednokatna zgrada. Školske godine 1945./46. uvodi se obvezno sedmogodišnje školovanje. U veljači 1957. godine pri školi je otvorena mliječna kuhinja i učenička zadruga, jedna od prvih na garešničkom području.

Početkom 20. stoljeća, to jest od 1905. do 1912. godine, u Velikoj Trnovitici je postojala Hrvatska pučka knjižnica. Osnovao ju je trnovitički učitelj Ivan Skubin. Spomenuti učitelj osnovao je 1911. godine i Gospodarsko društvo kao zadrugu u Trnovitici. Godine 1922. osnovana je Sokolska četa, a 1931. osnovano je dobrovoljno vatrogasno društvo. Godine 1934./35. održan je opći poljoprivredni tečaj za žene i muškarce.

Znameniti ljudi iz Velike Trnovitice

Đuro Sudeta

Đuro Sudeta (Stara Plošćica pokraj Velike Trnovitice, 10. travnja 1903. – Koprivnica, 30. travnja 1927.), hrvatski književnik.

Nakon gimnazijskog školovanja u Zagrebu, od 1922. godine učitelj je na građanskoj školi u Virju. Od ljeta 1925. liječio se od tuberkuloze u Topolšici, Zagrebu i Koprivnici. U kratkom životu izlaze mu dvije zbirke pjesama: „Osamljenim stazama” i „Kućice u Dolu”, a napisao je i nekoliko novela i feljtona. Pjesnik je sutonskih ugođaja, kiše, tjeskobe, bolesti i umiranja, ali je željan sunca, vedrine, proljeća i harmonije, a suočen s realnošću bolesničke postelje. Sudeta je lirik pun neposrednosti, stvaralac religiozna nadahnuća, koji traga za utjehom samotnika i traži iskupljenje u idiličnom miru snježnobijelih crkava. Od mnoštva pripovjedaka izdvaja se moderna lirsko-fantastična pripovjetka “Mor”.

Pisao je pjesme, članke i političke rasprave u “Luči”, “Hrvatskoj prosvjeti” i “Vijencu”.