Organizator: Hrvatska knjižnica i čitaonica Đuro Sudeta Garešnica i Muzej Moslavine Kutina

Mjesto: Hrvatska knjižnica i čitaonica Đuro Sudeta Garešnica

Vrijeme: 15.10.- 30. 10. 2015.

Tema: Etnografska izložba Priča o kruhu ili Dok je kruha ikakva, ne boj se glada nikakva

Autorica: Slavica Moslavac, ravnateljica MMK i muzejska savjetnica-etnolog

 

Kordinatorica: Maja Dizdarević, ravnteljica Knjižnice i čitaonice Đuro Sudeta

 

U Hrvatskoj knjižnici i čitaonici Đuro Sudeta u Garešnici, povodom Mjeseca knjige postavljena je etnografska izložba Priča o kruhu i izložba zidnjaka autorice Slavice Moslavac. Ona će biti otvorena do 30. listopada a posjetitelji, osobito učenici osnovinh i srednjih škola učestvovat će u kvizu vezenog za kruh, obrede, i općenito tradicijskoj hrani u Moslavini koji je priredila ravnateljica knjižnice gđa. Maja Dizdarević. Autorica izložbe S. Moslavac održat će i 27. listopada u prostoru knjižnice u 10,00 sati predavanje vezano za tradicijsko pripremanje kruha, ali i o vjerovanjima i obredima iz prošlosti.

Jer kruh je neiscrpna tema čije tragove možemo slijediti u daleku prošlost, iako se točno ne zna kada i gdje je započeo uzgoj biljaka krušarica. Vjeruje se da je to bilo negdje na Bliskom istoku, vjerojatno u plodnoj dolini rijeke, prije devet tisuća godina. Kruh je smatran plodom zemlje i čovjekova rada kao i božanskim darom i upravo zbog toga, kruh nije samo ljudska hrana, nego omiljeni žrtveni prinos bogovima. Kruh je označavao bogatstvo porodice i države. Postao je glavna i najznačajnija namirnica u prehrani civiliziranog svijeta. Kroz cijelu svjetsku povijest kruh je bio u središtu zbivanja i uzročnik mnogih sukoba među narodima, klasama i pojedincima, koji u svojoj suštini više ili manje uvijek predstavljaju borbu za kruh. Svetkovine u pravilu započinju rezanjem obrednih hlebova kruha.

Narod moslavačkog kraja je kao glavnu hranu (ranu) za jutarnje i večernje obroke uzimao isključivo u kruhu (kru, kruv, hljeb, hleb). Oblik i kvaliteta je mogao biti različit od “prostog” kukuruznog do “pisanog” (svetečnog, blagdanskog) kruha.

Do Drugog svjetskog rata, (a siromašno stanovništvo i do 60-tih godina 20. st.), svakodnevni kruh je peklo od kukuruznog brašna (tzv. kukuruzovnice ili kuruzovnice) te prohe ili proje zatim od miješanog ječmenog, raženog i kukuruznog brašna, dok se za razne svetkovine koristilo bijelo pšenično brašno. Ječam je također, doduše u rijetkim prilikama, zamjenjivao jednu od navedenih žitarica, ali zbog nedovoljne finoće i ostataka klasja u brašnu, nikada nije rado prihvaćen. U obiteljskim zadrugama koje su egzistirale do početka 20. stoljeća vladala su stroga pravila ponašanja, a naročito pri stolu. Hranili su se dosta oskudno. Najviše su jeli ujutro: pure, tarane, rezance, krumpirove čorbe, cicvare, u podne: grah, kupus, valjuške, krumpir, kelj, mahune, za večeru isto tako.

Pečenje kruha je jedna od najvažnijih briga svake domaćice. Za razliku od onih naših krajeva gdje se svakodnevno pekao kruh na otvorenom ognjištu pod pekvom ili pod sačom, u Moslavini kruh se pekao u krušnim pećima i to u većim količinama, a višak je ostajao kao zaliha za narednih nekoliko dana, tako da se nikad nije konzumirao svježi, već tvrdi, osušeni kruh.

Predviđeni višak kruha se pohranjivao na suhim i zračnim mjestima, u ostavama zvanim komore, komorek, na posebno načinjene drvene stalke – križanice. Do danas su se sačuvali različiti nazivi: reme iliremeki (Ilova, Batina, Husain), krušnica (Osekovo, Podgarić, Čaire), krušnjak (Kajgana, Klokočevac, Tomašica), lotrice (Potok), križ ili krizi (Osekovo, Potok, Stružec), krušjenica (Trnovitički Popovao, Trnava), lebnica (Rogoza, Veliko Vukovje) itd.

U krušnim pećima i to redovno pomoću kvasa pekao se svakodnevni smesni (Mikleuška, Čaire), smjesni (Potok), ili  zmjesni (Osekovo! Mikleuš) kruh ili raženka (Pašijan, Trnava), a za razne prigode svečani hlebovi (Ilova, Batina, Osekovo). Kad je god ponestalo kruha na brzinu, bez kvasa pripremale zmekale su se razne bazlamače ili zlevanke, pogače i to se peklo u štednjacima, a na plotnu mogle su biti pripremane pogačice, okruglo oblikovane i malo iztabane, zvane placke.

Za razne obiteljske prigode ili rođenja – babine ili vjerske blagdane pekle su se pogače i kruh od pšeničnog brašna. Tada se veća pažnja posvećivala izradi i ukrasu na njima, tako nalazimo razne pletenice i ptičice na gornjem dijelu svečanih hlebova i kuglofa (Kutinska Slatina, Kajgana, Ilova), ružu, pile ili zeca na pogačama nošenih “u babinje” (Potok, Voloder), okrugli ukrasi od otisaka čaše sa bosiljkom kao drevni simbol zdravlja i veselja u obitelji (Podgarić). Površina svečanog kolača mogla se premazati i emulzijom od jaja i brašna zvana maltazin.

Blagdani su započinjali rezanjem takozvanih obrednih hlebova. Uskršnje korpe ili košare u kojima je pored mnogih jestvina bio i kruh nosile su žene u crkvu na blagoslov.

Prije svakog objeda izgovarale su se jednostavnije molitve, na primjer:

 

“Blagoslovi ovo jelo i pilo i nas težake”,

ili djeca su govorila:

“Križi, boži, bog nas blagoslovi”.

 

Kruh je osnovica za život, simbol zajedništva. S kruhom se daruje i dijeli život. Kruh u sebi nosi nešto od ljudskog duha, nešto uzvišeno, božansko. Od pamtivijeka ga spominjemo kao dio postojanja, a kruhom kao da imamo sve – od sigurnosti i duhovnog mira do bogatstva. Ta jedinstvena namirnica, prema legendi, nastala je slučajno. Mnogo godina prije Krista, jedan egipatski rob uz vatru je oblikovao kolačiće od brašna i vode. Uhvatio ga je san, vatra se ugasila, a kolačići su ostali na toplom. Rezultat već znamo. Tijesto se uzdiglo, a pečeni krušćčići bili su puno ukusniji od tankih i tvrdih, kakve su jeli do tada.

Slavica Moslavac

Vezene krpe, zidnjaci ili kuvarice

Vezene krpe, zidnjaci ili kuvarice su zidne ili kuhinjske krpe koje predstavljaju dragocjen izvor saznanja o svakodnevnom životu i običajima jednoga vremena.

Ti mali dragulji ručnog rada, prava vezena lirika, ukrašavali su zidove radnog, svakodnevnog prostora domaćice. Obično su stavljani iznad štednjaka, umivaonika i stola.

Vezeni zidnjaci nastaju u zanatskim radnjama gdje se s papirnatih uzoraka prenose na platno – (fo)drukuju, zatim se po plavoj liniji već otisnutog uzorka veze. Prema njihovim motivima možemo pratiti mijenjanje ambijenta kuhinje, posuđa i pomagala. U gradskim sredinama dolaze u modu krajem devetnaestog stoljeća, a dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća nalazimo ih i u seoskim sredinama kod bogatih pojedinaca. Njihova najintenzivnija uporaba traje sve do “60-ih godina, kada su kuhinje bile bez električnih štednjaka i visećih kuhinja, a kod starijeg svijeta mogu se vidjeti i danas.

Zidnjaci su prvotno bili omiljeni ukras kuhinja naših baka ali su imali i  praktičnu uporabu vrijednost – štitili su zid od prskanja vrelog ulja, odnosno mjehurića što “iskaču” iz uskipjela variva i juhe. Ubrzo su im dodane i duhovite, te poučne poruke, jer je uočeno da se na tim dekorativnim predmetima, uz kavalirštinu, ljubavnu čežnju i zabavu, može promicati i opća kultura svakodnevnog življenja, higijena, zdrava prehrana, kultura ponašanja, međusobnog ophođenja i poštovanja, kultura obitelji, ljubavi i sklada unutar zidova obiteljskog doma.

Zidnjaci nisu autohtoni dio hrvatske etno baštine, i na njima nema regionalnih obilježja, ali su u određenom periodu bile prisutne u svakodnevnom životu u seoskim i građanskim sredinama širom Europe, pa tako i Hrvatske i Moslavine